Konkretna sakramentalna slavlja nazivamo sedam sakramenata Crkve. Tri od njih nazivamo sakramentima kršćanske inicijacije, odnosno sakramentima uvođenja u kršćansko otajstvo i život. To su krštenje kojim se ulazi u novi odnos s Bogom (oproštenjem grijeha i preporođenjem, odnosno “pritjelovljenjem Crkvi” koja je otajstveno tijelo Kristovo), potvrda kojom se prima osobni dar Duha Svetoga za svjesno i cjelovito kršćansko življenje i svjedočenje Evanđelja (što je zapravo osposobljenje Duhom Svetim za kršćanski život i svjedočenje) i euharistija kao sakrament konkretnog udioništva na Kristovu spasenjskom otajstvu, sve do tjelesnog zajedništva u “otajstvu Tijela i Krvi Kristove”.
Potom slijede dva sakramenta ozdravljanja, a to su pomirenje (pokora, ispovijed), kojim se opraštaju grijesi i ostvaruje pomirenje s Bogom i Crkvom, to jest s braćom, te bolesničko pomazanje (sveto ulje; posljednje pomazanje) kojim se okrepljuje za kršćansko podnošenje bolesti i patnje i daje snaga za “suobličenje Kristovim patnjama”, a ako je potrebno i oproštenje grijeha.
Posljednja dva sakramenta nazvani su sakramentima služenja. To su ženidba, u kojoj Krist milošću obdaruje ženidbeni vez muškarca i žene kako bi u svijetu mogli biti svjedoci, odnosno znak i sredstvo njegove ljubavi, te da bi se mogli u Božjem duhu međusobno ljubiti te primati i odgajati djecu.
Konačno, sakrament svetog reda (svećeništva) osposobljuje za sakramentalno posredništvo te za služenje braći i sestrama, unutar hijerarhijskog zajedništva Crkve.
Osim što je broj sedam biblijski znakovit valja primijetiti kako sakramenti Crkve zapravo pokrivaju čitav ljudski život, od rođenja pa sve do smrti. Sakramenti Crkve su usmjereni temeljnim situacijama čovjekova života, u kojima se na izrazitiji način javlja potreba za Božjom pomoći, traže odgovori na pitanja o smislu postojanja i načinu ljudskog djelovanja ili se pak određuje čovjekova budućnost. Rođenjem čovjek ulazi u svijet odnosa s drugima. Istodobno, o drugima je ovisan da bi mogao rasti i dozrijevati u svojemu čovještvu. Sakrament krštenja na duhovnoj (nadnaravnoj) razini u potpunosti odgovara situaciji rođenja. Stoga je i nazvan sakramentom preporođenja – novog rođenja. Kao što se rođenjem postaje dijete svojih roditelja, u krštenju se postaje na najosobitiji način dijete Božje, unutar Božje obitelji – Crkve. Ono što nazivamo sakramentalnim biljegom krštenja zapravo je taj novi odnos s Bogom, odnos temeljen na daru Božje ljubavi koji je neizbrisiv, kao što je neizbrisiva činjenica da smo djeca svojih roditelja!
Sakramentom potvrde (krizme) krštenik prima pomoć Duha Svetoga za rast u vjeri, te preuzima odgovornost za svoj kršćanski život, kako pred Bogom tako i pred zajednicom. Bog mu, sa svoje strane, upravo na temelju onog odnosa koji je ostvaren u sakramentu krštenja, milosno pomaže. Ovaj sakrament, zapravo, u današnjoj sakramentalnoj praksi označava onu životnu točku koju nazivamo prijelaz iz djetinjstva u zrelost, a koja je i inače na religioznoj razini vrlo često obilježena obredima inicijacije.
Sakrament euharistije (pričesti, svete mise) središte je i vrhunac kršćanskog bogoštovlja. To je sakrament zajedništva, žrtve (dara), gozbe i prisutnosti. Naš je ljudski život nezamisliv bez trajnog zajedništva s onim koga volimo. Vrhunski oblik koji zajedništvo u dinamizmu života poprima, nazivamo ljubav. A ljubav je neprestano darivanje, i to darivanje bez računice. A to je žrtva! Ako nekoga ljubimo, darujemo mu ne samo što imamo nego i sebe, ne pitajući za cijenu. Bog nas ljubi upravo na taj način, do kraja, ne pitajući za cijenu. Potvrda njegove ljubavi jest Kristov križ i uskrsnuće. Ali, baš jer nas ljubi, ne želi nas ostaviti samima, nego ostaje s nama, na iznimno dosjetljiv način. Kako bi naglasio darovanost, ali i nužnost svoje prisutnosti za nas, izabrao je prisutnost pod prilikama kruha i vina, najjednostavnijih i svakodnevnih životnih darova. Gozbeni značaj sakramenta euharistije (pričest) uvodi nas u otajstveno osobno zajedništvo s Kristom, što nam kaže da je taj susret velika radost, gozba, blagovanje. I još k tome, koliko nam je potrebna svakodnevna hrana toliko nam je za potpuni život duha potrebna duhovna hrana, to jest Božja ljubav!
Sakrament pomirenja s Bogom i Crkvom (ispovijed, pokora) koji put se čini najpotrebnijim, ali možda i najtežim sakramentom. Potreban je jer smo tako često i nužno potrebni oproštenja s Božje i s ljudske strane. Težak je jer nije lako pokajati se, očitovati sve svoje teške grijehe ispovjedniku (po vrsti, broju i okolnostima), niti ozbiljno odlučiti da nećemo griješiti i tu odluku izvršiti. U ovom se sakramentu možda najbolje vidi kako je službenik sakramenta potreban, ali i kako je ipak samo sredstvo u Božjim rukama, da nam Bog pomogne svojom spasenjskom milošću.
Sakrament bolesničkog pomazanja (sveto ulje, nekoć zvano i posljednje pomazanje) upravljen je čovjeku u stanju bolesti i nemoći. Tada smo najpotrebniji pomoći drugih, a ni Bog ne ostaje po strani nego nas želi okrijepiti za podnošenje bolesti, pomoći kako za eventualno fizičko ozdravljenje, tako još više za spasonosno življenje situacije bolesti. Iako ovo nije sakrament umirućih (to je euharistija, kao “hrana za posljednje putovanje”, tj. popudbina), znamo da je svaka bolest povezana sa smrću, odnosno da je na neki način predokus smrti. Pa zar s Božje strane nije domišljato da nam ostavi jedan sakrament baš za tu, tako tešku, životnu zbilju?
Sakrament svetog reda podjeljuje se osobama koje žele služiti u zajednici Crkve, i to na ministerijalan način. No nije dovoljno da samo oni to žele, nego Crkva mora njihovu želju prihvatiti kao poziv, te prepoznati dovoljnu pripravljenost i osposobljenost. Sveti red sa sobom nosi trostruko poslanje: naviještanja Božje riječi, služenja zajednici (upravljanje k Bogu) i posvećivanja. Bît sakramenta svetog reda jest da primatelja, koji postaje na još osobitiji način pritjelovljen Kristu u Crkvi, učini osobnim znakom Kristove ljubavi u svijetu, dakako prije svega u zajednici Crkve. On na neki način postaje privilegirani instrument Kristova djelovanja. Srž sakramenta svetog reda je svećeništvo, odnosno služba posredništva između Krista i ljudi. To se posredništvo najočitije izražava kroz djelovanje u Kristovo ime (in persona Christi Capitis), u tvorbi euharistije i opraštanju grijeha.
Sakrament ženidbe kod mnogih kršćana kao da nije na istoj razini kao i ostali sakramenti, jer im se čini da se kod ženidbe radi o čisto ljudskom činu dviju osoba, u koji se Crkva ne bi trebala uplitati! A ipak, nije li sklapanje ženidbenog saveza jedan od najbitnijih koraka koje čovjek može učiniti u živo-tu, i ne određuje li ga taj korak za sav život? Nije li dakle potrebno da Bog bude prisutan tom činu? Sakrament ženidbe nije drugo do li Božje zapečaćenje ljudske ljubavi, svakako uz obilatu milosnu pomoć! To je na sakramentalnoj razini ostvarivo ondje gdje su dotične osobe već u sinovskom odnosu s Bogom, po sakramentu krštenja. A ljubav ima svoje zakonitosti i zahtjeve. Jedinstvo i nerazrješivost kršćanske sakramentalne ženidbe nisu nepodnošljivi teret kojega je Bog nametnuo ljudima, nego su stvarni zahtjev međusobne ljubavi, kao i dobra djece. Izdaja međusobne ljubavi remeti i odnos s Bogom, jamcem te ljubavi. Pa kako može onaj tko je izdao ljubav doći na gozbu kod ljubljenoga – odnosno pristupiti pričesti? Dakle, sedam sakramenata Crkve pokrivaju sav ljudski život u njegovoj osobnoj i zajedničarskoj dimenziji. Usredotočeni su na ključne točke ljudskog postojanja i življenja. Možemo još spomenuti govor o sakramentima živih (koji se primaju kad je čovjek duhovno živ, tj. u prijateljstvu s Bogom, u stanju milosti) i o sakramentima mrtvih (koji su zapravo sakramenti oproštenja grijeha). Teologija govori i o sakramentu želje, što je zapravo želja za primanjem sakramenata (posebno krštenja).
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.
