Giuseppina Bakhita rođena je 1869. godine na zapadu Sudana u Darfuru u dobrostojećoj i mnogobrojnoj obitelji. Mirno i radosno djetinjstvo uživala je vrlo kratko, jer su Bakhitu oteli iz doma kada je imala samo sedam godina i prodali je u ropstvo. Nakon mjesec dana zatočeništva, kupio ju je prvi trgovac robljem. Uzaludan pokušaj bijega Bakhitu je odveo u ruke drugog robovlasnika. Preprodavana je više puta sve dok nije došla do svog šestog vlasnika, turskog generala. U toj obitelji Bakhita je bila podvrgnuta teškim mukama i zlostavljanju, do te mjere da je zaboravila vlastito ime. Tetovirali su je, svakodnevno bičevali, a rane su joj pokrivali zrnima soli. Jedino joj lice nije bilo pokriveno ožiljcima jer su je čak i vlasnici smatrali prelijepom za takvo nešto, stoga su joj lice poštedjeli. Uronjena u lokvu krvi, nakon takvih tortura, jednom je prilikom ostavljena na krevetu mjesec dana. No preživjela je, mada je od 1876. do 1882. živjela vrlo teško i na rubu smrti. Na tijelu je do kraja života nosila 114 ožiljaka. Kasnije je svjedočila kako tada nije umrla samo zahvaljujući Gospodinu koji je za nju pripremao bolji put.
Kada je prodana konzulu Callistu Legnaniju 1882., svom sedmom gospodaru, Bakhita je konačno malo napredovala jer je konzul prema njoj bio iznimno dobronamjeran. Kada je došlo vrijeme da konzul napusti Afriku i otisne se kući prema Italiji, Bakhita ga je preklinjala da je povede sa sobom. On je to dopustio, a po dolasku u Genovu, mladu Afrikanku je darovao svom suputniku i prijatelju Augustu Michieliju, bogatom venecijanskom trgovcu. On je Bakhitu smjestio u svoju vilu u Venetu gdje je čuvala i brinula se za njegovu kćer Alice. U okrilju obitelji Michieli Bakhita je upoznala njihovog upravitelja poslova Checchinija koji je imao najveći utjecaj i ulogu u njezinom vjerskom životu. Naime, taj čovjek zlatnog srca i prosvjetljene savjesti, kako je o njemu govorila Bakhita, prema njoj se odnosio kao otac. Illuminato Checchini pružio je Bakhiti vjersku naobrazbu. No, Michieli je u međuvremenu investirao i kupio veliki hotel u Africi kamo se odlučio vratiti s cijelom svojom obitelji, ali i s Bakhitom. To je naravno prekinulo njezin vjerski put, a na veliku žalost njenog učitelja i zaštitnika Checchinija. Ipak, supruga Augusta Michielija se s djecom i svojom vjernom dadiljom odlučila iz Afrike vratiti u Italiju već nakon godinu dana. Checchini je dočekao Bakhitu s malim križem i riječima „Isuse, tebi je povjeravam. Nadalje ti brini za nju!“ Daljini životni put ove svetice, dokaz je uslišene molitve.
Bakhita je krenula na katekumenat u samostan, s djevojčicom Alice, koju je i dalje čuvala. Upravo je tu osim naobrazbe stekla snagu i odlučila je slijediti Providnost pod svaku cijenu, čak i cijenu rastanka od drage obitelji. Odrekla se zaštite svog zemaljskog gospodara i prepustila se Bogu, a od obitelji se oprostila riječima “Puno volim gospođu i njezinu kćer, ali ne mogu izgubiti moga Boga“. Bilo je to 29. studenog 1889., a netom nakon te odluke venecijanski patrijarh pomogao joj je u procesu oslobađanja od ropstva što ju je konačno učinilo slobodnom građanskom. Unatoč odlučnosti, Bakhita je bila rastrgana između osjećaja nedostojnosti da slijedi Gospodina, s jedne strane, i velike radosti da to može, s druge strane. Nije sebi mogla dati odgovor na pitanje zašto Bog želi baš nju, jednu siromašnu i neobrazovanu ropkinju i crnkinju, koja mu nema što ponuditi. Odgovor je tražila kod svoje katehistice, majke Fabretti, koja ju je tješila i uvjeravala da je Bogu stalo samo do ljubavi. U siječnju 1890., primila je sakramente krštenja, svete pričesti i potvrde. Živjela je u Institutu katekumenata i upravo se tu iskristalizirao njezin poziv. Nedugo nakon toga i poslije tri godine novicijata Giuseppina Bakhita se zaredila 8. prosinca 1896. Boravila je i djelovala u Veroni i Veneciji, a na koncu se smjestila u malom talijanskom gradiću Schio gdje je u samostanu ostala 45 godina, sve do svoje smrti. Njezini sugrađani su je od početka simpatizirali i od milja su je zvali Madre Moretta (Crna Majka). Slijedila je put sestre Maddalene di Canossa, utemeljiteljice Družbe Kćeri Milosrđa (kanosijanke), čiji je ideal bio put isposništva i apostolata, kako u sakristiji, tako i u crkvi, u kuhinji, i na porti, odnosno u svakoj životnoj situaciji i ulozi. Njihovo poslanje je došao do izražaja tijekom dva svjetska rata tijekom kojih su redovnice brinule za svoje sugrađane i ranjenike, pružajući im tjelesnu i duhovnu skrb. Bakhita je proročki ponavljala: „Ne brinite se jer Otac zna što mu je činiti, ovdje se ništa neće dogoditi.“ Schio je uistinu ostao pošteđen velikih ratnih stradavanja.
Posebno zvanje i dužnost Bakhita je osjećala prema svom afričkom narodu pa je molila Gospodina da pozove njezinu obitelj, braću i sestre koje su još uvijek bile ropkinje. Molila je za nekrštene ljude i one koji nisu poznavali Boga. To ju je vjerojatno odvelo na misijski put. Putovala je Italijom i svjedočila o svom životu, o pozivu, o Bogu i vjeri, tj. o svom nevjerojatnom životnom putovanju. Ona sama je svoja putovanja po Italiji i svjedočenja doživljavala kao mučeništvo, potpuno nesvjesna da ostavlja duboki trag i plodove svoje dobrote i ljubavi gdje god je kročila.
Još od ranog djetinjstva ova svetica je osjećala veliko divljenje prema svim stvorenjima i uviđala je njihovu veličinu i ljepotu. Još je tijekom ropstva i zatočeništva, u teškim patnjama i mukama, gledala i divila se ljepoti prirode i pitala se tko je njezin stvoritelj, i kome se to ona može zahvaliti, kome dati zasluge za svu tu ljepotu. Divljenje nad Božjim stvorenjima čuvala je tijekom cijelog svog života. Kada je nakon krštenja prihvatila vjeru da je i ona stvorenje Božje, da je dijete Božje, ostala je u zanosu kojeg je gajila i svjedočila svakim svojim činom. Krštenjem je dobila potpuno drugačijeg Gospodara, jedinog dobrog i jedinog koji donosi radost te se u potpunosti oprostila od svog dotadašnjeg života i tereta prošlosti. Susret s Raspetim, otkrio je Bakhiti puninu Božje ljubavi. Vidjevši Krista prvi put na križu i povjerovavši da je raspet zbog ljubavi i zbog nje, Bakhita je osjetila snagu, mir i sigurnost u svoj novi poziv, ali i ljubav prema služenju. Od ropkinje je postala sluga Ljubavi. Tako je i sa smrtne postelje molila: „Ako mi Bog dopusti, iz raja ću se brinuti za svih, poslat ću mnoge milosti za spasenje duša.“
U jeku Drugog svjetskog rata, 1943. godine, Giuseppina Bakhita je proslavila pedeset godina redovničkog života. Cijela njezina zajednica i cijeli grad je slavio s njom. U to vrijeme počinje ozbiljnije obolijevati. Sva muka i tjelesna patnja kojoj je bila podvrgnuta u mladosti sada su u starijoj dobi Bakhitu oslabili i svezali uz invalidska kolica. Mada joj se tjelesno zdravlje urušavalo nikad se nije žalila. Svojim je sestrama govorila: „Kada priroda hoće nešto, kažem joj: Sada je dobro, o tome ćemo misliti kasnije. Tada pomislim na Isusa na križu i na Gospu Žalosnu. Tako se priroda smiri i više ništa ne treba“. Bakhita je i u ovoj svojoj patnji pokazivala herojsko strpljenje i nepokolebljivu vjeru. Vjerovala je da će pred Boga doći s dvije torbe. U će biti njezini grijesi i mane, a u drugoj, mnogo težoj zasluge, darovi i milosti Božje. U vječnu slobodu kročila je 8. veljače 1947. kada je tiho preminula u okrilju svoje zajednice. Posljednje riječi bile su joj: Kako je sretna… Gospa, Gospa.
Bakhitu smatraju Univerzalnom sestrom, a tako je od milja i zovu oni koji šire njenu životnu priču po svijetu, mada je relativno nepoznata i mlada svetica Katoličke crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom u Rimu u listopadu 2000. godine.
Crna Majka je utabala put služenju i prenijela je svijetu poruku vječne nebeske Dobrote. Svojim životom posvjedočila je o snazi pomirenja, oprosta i zajedništva. Jednom je prilikom rekla: „Kada bi srela one koji su me oteli, čak i one koji su me mučili, kleknula bih i poljubila im ruke, jer da se to nije tako dogodilo, ne bih bila kršćanka niti redovnica.“
Njezin životni moto Come vol el Paron nije drugo doli evanđeoski i duhovni put prema savršenstvu koji se postiže upravo slijedeći i prihvaćajući, u vjeri i u ljubavi, volju Božju. Stoga je sveta Giuseppina Bakhita kći Ljubavi i sluga siromašnih, primjer postupanja prema dugima koji se može sažeti u tri stava: dobrota, blagost, slatkoća. To se posebno odnosi na djecu kojoj je Bakhita bila izrazito posvećena u školi gdje ih je ohrabrivala i tješila prenoseći im dašak afričke kulture koja joj je ostala u sjećanju, u duhu svog imena Bakhita, što znači sretna.
prof. dr. sc. Ana Jeličić
