Anjezë Gonxhe Bojaxhiu rođena je 26. kolovoza 1910. u Skoplju u Makedoniji. Njezina obitelj i župa koju su vodili isusovci bila su mjesta gdje je sazrijevao njezin osobni odnos s Bogom, posebno u isusovačkom obliku pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu: „Od djetinjstva je Presveto Srce Isusovo bilo moja prva ljubav“, rekla je jednom prigodom Anjezë Gonxhe Bojaxhiu, u svijetu svima poznata pod imenom Majka Tereza.
Preko hrvatskih isusovaca već je u ranoj mladosti došla u dodir s indijskom misijom. U dobi od osamnaest godina slijedila je svoju želju da „ode u svijet i dijeli Kristov život s ljudima”. Pridružila se kongregaciji sestara iz Loreta što ju je dovelo u Indiju. Zavjete je položila u Calcutti, gdje je radila sedamnaest godina kao učiteljica, a kasnije i kao ravnateljica u školi St. Mary‘s School. U slobodno vrijeme posjećivala je ljude u susjednoj sirotinjskoj četvrti.
S papinim dopuštenjem napustila je sestre iz Loreta i započela svoj apostolat među siromasima u sirotinjskim četvrtima Calcutte. 7. listopada 1950. Majka Tereza je osnovala svoju novu zajednicu Misionarke ljubavi koja se u početku sastojala samo od jedanaest sestara. Danas su Misionarke ljubavi svjetska obitelj koja se sastoji od više od 750 ogranaka aktivnih i kontemplativnih sestara i braće, kao i svećenika misionara ljubavi.
Služavka najsiromašnijima među siromasima
Majka Tereza otkrila je snagu Evanđelja kroz one koji žive na rubu društva, kod najsiromašnijih među siromašnima. Svoje misionarsko putovanje opisala je riječima: „Od Isusa do Isusa” (From Jesus to Jesus). Doživljavala je svoje misijsko poslanje vrlo konkretnim. Misionarke ljubavi moraju započeti svoj dan svetom misom, a potom odlaze u škole. Od Isusa u Euharistiji idu k Isusu u šokantnom liku siromaha.
U ljudima koji pate od neizdržive bijede, u bolesnima i umirućima u sirotinjskim četvrtima, u izopćenicima i u djeci s ulice, ona je prepoznala žednog Isusa. U Isusovoj izjavi na križu čula je vapaj: „Žedan sam” (Iv 19,28) što je tumačila kao „izraz duboke Božje čežnje za čovječanstvom”, što je zadovoljila obilazeći cijeli svijet donoseći bogatstvo ljubavi najsiromašnijima. „Na svijetu ima mnogo ljudi koji su gladni za komadom kruha, ali još više onih koji su gladni za malo ljubavi”, ponavljala je Majka Tereza. Osim toga, uvijek je isticala kako je „najveće čovjekovo siromaštvo nepoznavanje Krista”, Krista koji je Ljubav. Vjerovala je da je smisao života „voljeti i biti voljen”.
Upravo je zato željela dovesti Isusa u tamu boli i strahova kako bi ljudima bio svjetlo. To je ustrajno radila preko 40 godina, sve do svoje smrti.
No, prvi susret sa najsiromašnijima bio je težak i izrazito dirljiv. Piše kako je posvuda bilo napuštene djece, prljavštine i bijede, siromaštva i patnje. „Govorila sam vrlo, vrlo malo, samo sam oprala neke rane, previla ih i nekim ljudima dala lijekove. (…)“. No nije na tome stala. Dapače! Njeno služenje najsiromašnijima među siromašnima može se razumjeti samo kroz njezin odnos s Bogom i razumijevanje siromaštva na način na koji o njima govori Isus. Radi se o ljudima koji su previše povrijeđeni u svojoj ljudskosti, zakinuti su za preduvjete dostojanstvenog života djece Božje. „Glad nije samo glad za kruhom, nego glad za ljubavlju. Žeđ nije samo za vodom, žeđ je čežnja za mirom, obrazovanjem, istinom, pravdom, čežnja za prekidom nasilja i gašenjem vatre rata.” U očima Majke Tereze bolesni i zatvoreni bili su i „svi oni koji su izgubili nadu i vjeru, oni ovisni o alkoholu i drogama, ali i oni koji su izgubili Boga, oni za koje je Bog nekada bio i više nije Bog”. I danas još uvije odjekuju riječi Majke Terezije: „Stranci smo i beskućnici ne samo kad nemamo kuću od cigle, nego i kad nam nedostaje ljudsko srce koje nas razumije, koje nas prihvaća, koje nas voli. Biti beskućnik znači biti isključen, beskoristan, nevoljen – otpad društva. A tko okreće leđa siromasima, okreće ih Kristu.”Drugim riječima, „goli nismo samo mi bez komadića odjeće, goli smo bez dostojanstva kao ljudska bića, bez poštovanja drugih, neželjeni kao nerođena djeca ili rasno diskriminirani.”
Majka velike duhovne obitelji i nobelovka
Sveta Majka Tereza je više puta odlikovana za svoj angažman i svoju zauzetost za nezaštićene i siromašne diljem svijeta. Tijekom života je otvorila 594 kuće u 120 država svijeta, a duhovna obitelj se dalje razgranala. Molila je Gospu da njene duhovne sestre i braću sakrije u pet Isusovih rana: u dvije rane ruku – sestre i braću koji aktivnom ljubavlju služe siromasima; u dvije rane nogu – kontemplativne sestre i braću koji kroz Božju Riječ, molitvu i pokoru idu u potragu za dušama, te u ranu boka – svećenike koji svojim pozivom gase Isusovu žeđ.
Jedno od priznanja kojim je nagrađena je i Nobelova nagrada za mir 1979. godine. Tom prigodom, u svom slavnom govoru opisala je abortus kao najvećeg razarača mira: „Imam uvjerenje koje želim podijeliti s vama: najveći razarač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Ako majka može ubiti svoje dijete u vlastitoj utrobi, ima li goreg zločina od međusobnog ubijanja? Čak i Sveto Pismo kaže, ako majka i zaboravi svoje dijete, ja ga neću zaboraviti. Ali danas se ubijaju milijuni nerođene djece… A mi ništa ne govorimo, šutimo. Za mene su nacije koje su legalizirale abortus najsiromašnije zemlje. Boje se mališana, boje se nerođenog djeteta… I ja vas ovdje molim u ime malenih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte Isusovu prisutnost u njemu!“ Majka Terezija branila je, gdje god je i kad god je mogla, dostojanstvo ljudskog života, od začeća do prirodne smrti. „Ako ne želite dijete, dajte ga meni. Ja ga želim.”, poručila je na kraju ova velika svetica, misionarka i nobelovka.
Svjetlo u tami
Majka Terezaje umrla 5. rujna 1997. u matičnoj kući u Calcutti, a 19. listopada 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom na nedjelju Svjetskih misija. Tom prigodom nazvao ju je „jednom od najvećih misionarki 20. stoljeća”. Za vrijeme pontifikata pape Franje, 4. rujna 2016., kanonizirana u Rimu. I dan danas, diljem svijeta njezina misija se nastavlja jer još uvijek „postoje mnoga mjesta do kojih ni svećenik ne može doći – ali misionarka ljubavi ući će u svaku špilju – gdje god ima ljudskog života, gdje god postoji duša za Isusa.“
prof. dr. sc. Ana Jeličić i Mario Pavić
Korištena literatura:
Renzo Allegri, Razgovori s Majkom Terezijom: Osobni portret svetice, njezina misija i velika ljubav prema Bogu, Figulus d.o.o., Koprivnica, 2014.
