Ivana Orleanska je rođena 6. siječnja 1412. godine u Domrémyju, u siromašnoj seljačkoj obitelji, a bila je jedno od petero djece. Njezin otac bio je seoski zemljoposjednik, a majka je bila domaćica. Zbog skromnih uvjeta u kojima je odrastala, nikada nije naučila čitati ni pisati. Svoje djetinjstvo je provodila kao i druga seoska djeca, radila je, brinula se o životinjama, čuvala mlađu djecu i pomagala starijima.
Ipak, ono što ju je odvajalo od drugih, bila je njezina duboka pobožnost – vrlo često je odlazila u crkvu i ispovijedala se. Prema predaji, od kada je napunila trinaestu godinu života započeo je niz ukazanja. Imala je viđenja svetog arkanđela Mihaela, svete Katarine i svete Margarete. Iz njihovih poruka, shvatila je kako je njezina životna misija osloboditi Francusku od Engleza i omogućiti krunidbu francuskog kralja. U listopadu 1429. godine, kada su engleske snage počele snažno pritiskati Francuze, Ivana je posjetila Roberta de Baudricourta, tadašnjeg vojnog zapovjednika francuskih snaga kako bi ga uvjerila da ju je Bog poslao da pomogne svome narodu, da otjeraju Engleze i da se, tadašnji prestolonasljednik Karlo VII. okruni za francuskog kralja.
Karlo VII. susreo se s Ivanom prvi put na Kraljevskom dvoru u Chinonu, kada je ona imala samo 17 godina. Rekla mu je da je došla nadjačati opsadu Orléansa i odvesti ga u Reims na njegovu krunidbu. Pošto su htjeli provjeriti njezinu vjerodostojnost, poslali su je u Poitiers, da je ispita vijeće teologa, koje je na koncu zaključilo da je dobra osoba i pobožna vjernica. Također su je poslali u Tours, na fizički pregled, kako bi potvrdili njezino djevičanstvo. To su učinili da se potvrdi može li ona doista biti djevica spasiteljica Francuske, što bi odgovaralo proročanstvima koja su hrabrila opkoljeni narod. Nakon toga, za nju su naručeni oklop, mač i zastava koju je sama dizajnirala. Orléans je oslobođen kako je obećavala, te je krunidba i Karlovo posvećenje upriličeno 17. srpnja 1429. godine. Tijekom narednih mjeseci započeli su dogovori primirja. Unatoč tome Ivana je s četom dobrovoljaca krajem ožujka 1430. krenula u oslobođenje grada koji je bio pod opsadom. 23. svibnja 1430., zarobljena je, a tek 9. siječnja 1431. godine osuđena je za herezu u Rouenu. Optuživali su je za bogohulstvo, zbog nošenja muške odjeće, zbog djelovanja prema demonskim vizijama i zbog toga što je odbijala predati svoje riječi i djela Crkvi tvrdeći da će joj suditi samo Bog. Njezino suđenje imalo je mnogo nepravilnosti; Ivana je trebala biti u rukama Crkve i tijekom suđenja trebale su je čuvati žene, no umjesto toga zatvorili su je Englezi i čuvali su je vojnici. Suprotno kanonskom pravu, Ivani nisu pročitane njezine optužbe sve do početka njezina ispitivanja, postupci suđenja bili su ispod inkvizicijskih standarda, izlažući Ivanu dugotrajnim ispitivanjima bez pravnog savjetnika, a zapisnici sa suđenja bili su krivotvoreni. Ivana je boravila u ćeliji vezana. Čak je nekoliko tjedana bila zaključana u željeznom kavezu s teškim lancima na nogama, rukama i vratu gdje su je sustavno maltretirali, umjesto da su je prebacili u crkveni zatvor. Pogubljena je 30. svibnja 1431., u dobi od samo 19 godina. Vezali su je za visoki ožbukani stup radi pogubljenja spaljivanjem. Posljednje što je željela je dobiti priliku gledati u križ dok mučenički umire, što joj je i uslišano. Nakon smrti, u pepelu je pronađeno njezino srce koje je ostalo netaknuto. Kako bi spriječili štovanje svetice, njezini ostaci kasnije su bačeni u rijeku Seine. Tek 1909. blaženom ju je proglasio papa Pio X., a od 16. svibnja 1920. štuje se kao svetica zahvaljujući papi Benediktu XV. Temelji njezine kanonizacije bili su snaga njezine pobožnosti, razboritost njezinih prosudbi, njezino djevičansko ponašanje, transparentnost njezine ljubavi prema domovini, poslušnost i neustrašiva odanost glasovima koji su joj dolazili odozgo te njezina podanost Bogu u čijoj je prisutnosti svakodnevno živjela preko svete pričesti.
Spomendan se u Crkvi slavi 30. svibnja. Tog dana prisjećamo se nevjerojatne hrabrosti, požrtvovanosti i vjernosti mlade djevojke koja nikada nije obnašala niti je bila formalno izučena za vojnu dužnost, a koja je sa sedamnaest godina preuzela zapovjedništvo nad vojskom i pokorila svoje neprijatelje. Lik ove mlade ratnice inspirirao je brojne umjetnike tijekom povijesti, što zbog herojstva, ljepote, buntovništva, što zbog misterioznosti kojom je, unatoč brojnim povijesnim vrelima, obavijena sve do danas. Njezin spol, godine, društveni status, nedostatak obrazovanja, nisu je spriječile da se upusti u ratni pohod kojeg je smatrala svojim božanskim poslanjem i misijom. Odskočivši od svoje društvene i ženske uloge, a samim time i od tradicije, ova revolucionarka, predstavlja nepresušni izvor nadahnuća.
Radije bih umrla nego ne bila u Božjoj ljubavi, riječi su s kojima se oprostila od svoje slobode na koncu suđenja, a time i života da bi ostala trajna inspiracija u kršćanskoj duhovnoj baštini. Ili, kako je to mnogo zvučnije izrazio njezin sunarodnjak: „O Ivano, bez groba i bez portreta, znala si da je grobnica heroja srce živih.“ (André Malraux)
prof. dr. sc. Ana Jeličić i Štefanija Bujdo
Web izvori:
Dicastero delle le Cause dei Santi
La straordinaria storia di Giovanna d’Arco
Enciclopedia Italiana, Santa Giovanna D’ Arco
Giovanna d’Arco: una vita breve, virtuosa e coraggiosa
Slika: Ivana Orleanska, XV. st., Pariz, Centre historique des Archives nationale
