“Ma čemu suze? Reci što imaš, ne plači! Što šutiš i trpaš sve u sebe? Ne daj da te netko “vesla”, udri, ne daj se! To je zato što si trpjela sve ove godine, nisi trebala to napraviti, morala si se malo svladati… A šta ćeš! Svi plaču… Ionako nikoga nije briga za tebe. Nije te zaslužio… Ma i to će proći… Život ide dalje… Ma i ja ću plakati s tobom, samo prestani… Muško si – ne smiješ plakati! Nemoj se sramotiti… ”
Da. Ljudi plaču. Iz različitih razloga. A navedene gornje rečenice su nekad samo linija manjeg otpora, utjeha koja to nije, riječ koja ne liječi, već satire ka zemlji. Takve riječi znamo izgovarati osobama koje vidimo da plaču, a ne znamo možda zbog čega. No, svejedno, mi smo uporni u tješenju koje se očituje uvjeravanjem u nepotrebnost plakanja, tješenjem koje ne drži vodu. Sveti Pavao ipak kaže: “Plačite sa zaplakanima…” (Rim 12,5).
Zašto nam je Bog dao dar suza? Zar suze mogu biti dar? Najradije se skrivamo kad plačemo. Svi smo mi, i muškarci i žene, do nekog trenutka u životu iskusili veliku bol, gnjev, odvajanje, razočaranje, bolest, žalost, odvojenost, tugu. Možda je kamion boli u nama toliko da više nismo sposobni držati ga u sebi. Odjednom, osoba počne osjećati neizdrživi pritisak, breme života u svojoj duši, te naposljetku, suze stanu teći u izobilju i probijati se kroz pukotine našega tjelesnog oklopa. Ljudima je neugodno zbog toga, uplaše se ako ih netko vidi jer gube kontrolu nad suzama, i osjećaju možda stid jer je njihov oklop pao. Nema u suzama maski. Suze su istinite. One govore nama ono što ni samima sebi možda ne želimo priznati – da smo krhki.
Istina je da ljudi plaču iz različitih motiva. Netko je jednostavno preosjetljiv i vjerojatno “navikao” na suze jer u kojoj god situaciji bio, on pribjegava suzama. Mnogi muškarci imaju također emocije, ali mnogi ih nastoje zanijekati. Možda ipak moraju naučiti da plakanje, ne samo da je u redu, nego je i zdravo izraziti sebe kroz suze kad riječi i djela više nemaju načina.
Još jedan problem koji proizlazi iz sindroma zvanog „nemoj plakati“ jest da osoba ponekad plače kroz suze druge osobe. Drugim riječima, nečije emocije toliko su zatomljene da je jedini način na koji ta osoba može biti oslobođena od njih taj da natjera (ili vidi) drugu osobu kako plače i da ga to potakne na rješavanje svog nutarnjeg stanja. Neki ljudi plaču zbog grijeha kojeg su počinili i tako ih suze čiste od svega što nije Božje u njima. Netko opet plače zbog odvojenosti od osobe koju voli, zbog stanja u kojem se nalazi ili zbog neizdržive situacije u kući koju svaki dan gleda.
Kada dopustiš suzama da obave svoju zadaću, da te oslobode od unutarnje napetosti i pročiste tvoje srce, važno je da se nakon toga okreneš drugima, jači nego prije. U suprotnom, izgradit ćeš branu samosažaljenja i utopiti se. Plakati iz sažaljenja prema sebi ne vodi većoj dobrobiti za sam rast osobe. Takve suze koje mogu biti forsirane znak su da osoba još uvijek nije suzama pročistila svoj svijet, a ni odnose.
Plakanje je dar od Boga. Ali, plakanje je i potreba. Njome se oslobađaju negativne emocije u nama i sve što žalost, tjeskoba, tuga i slični osjećaji u nama proizvode. Plakanjem mi nešto želimo reći, ne drugima, ne sebi, već Bogu. Želimo mu ukazati na težinu života, na patnje koje možda nitko ne vidi, na stanja duše koja su jedino njemu znana, na rane koje smo dobili zbog tuđe povrede, omalovažavanja, ili jednostavno naše klonulosti i malaksalosti u borbi za boljeg sebe.
Bog još uvijek preuzima našu patnju i nosi naše boli (Iz 53,4) te nas tješi i poziva da činimo ono što je i On činio – uzeti dragovoljno svoje teškoće i križeve i suobličiti ih Njegovima. Naše plakanje može trajati dugo, predugo. Sve dok prolazimo kroz ovu suznu dolinu, bit ćemo podložni napadima odbacivanja, gubitka, razočaranja i smrti. Sve te situacije dovode nas do suznih očiju.
Međutim, radost dolazi ujutro, kada Bog pretvori ovu dolinu suza u grad vječne radosti. Svaka suza će tada biti oplemenjena i jasnija. Bog će obrisati naše suze i razotkriti smisao naših boli i trpljenja.
s. Elizabeta Glasnović, mag.theol.
