Kamo sreće da svaki čovjek na svijetu ostvari sebe sto posto u onome što jest i što može postati. Kamo sreće kad bi svaki kršćanin uzeo za ozbiljno retke svetoga Pavla u Poslanici Rimljanima i ponavljao svaki dan sebi citat Rim 12, 1-2 i tako usmjerio svoj život. Kamo sreće kad bi svi prikazali svoj život Bogu na način na koji se njemu, a ne drugima sviđa.
Da. Kamo sreće…
Isus kaže: „Ne boj se. Samo vjeruj.“ (Mk 5,36) Kad bismo si ponavljali ovo svaki put kad nas nešto ili netko iz svijeta spusti i obeshrabri, učini da se osjećamo loše sa samima sobom i zbog toga preispitujemo Boga i njegove načine, vjerujem da bismo se lakše oduprli nasrtajima zmije koja kruži oko nas i sve traži koju bi nam stvarnost danas iskrivila. Isus ti kaže: „Ne boj se. Samo vjeruj.“ (Mk 5,36) kad nam zakaže shvaćanje ove Isusove riječi, mi sebe preispitujemo. Boga preispitujemo. I nismo sretni.
Tko ti je rekao laž u koju vjeruješ o sebi i svom životu? Da vjeruješ da tvoj život nije za velike stvari. Da vjeruješ da ti nisi za velike stvari. Da misliš da je križ koji nosiš pretežak i da te Bog zaboravio. Tko ti je to rekao? Mediji? Društvene mreže? Primjer tuđih života s kojima se uspoređuješ? Nečije rane koje su ti se obratile u svojoj slabosti i povrijedile te? Nečija zloća ili neznanje? Sveti Pavao te hrabri: „…prinesite svoje živote kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu.“
Prinijeti život Bogu znači osloboditi sebe tri laži o sebi.
PRVA LAŽ „BESPOMOĆAN SAM“
Svatko od nas se bar nekada u životu (naročito u djetinjstvu) osjećao bespomoćno, ali su neki ljudi ipak više skloni ovom osjećanju nego neki drugi. Prije svega treba reći da svi, kada smo bili djeca, smo zaista i bili bespomoćni i potpuno ovisni o roditeljima u svakom smislu (fizičkom, emocionalnom, egzistencijalnom). Da, djeca su zaista bespomoćna, ne umiju obraniti se od jačih od sebe, ne umiju brinuti se sami o sebi, potrebna im je emocionalna podrška, nemaju razvijenu sposobnost apstraktnog i kritičkog mišljenja, ne umiju rješavati probleme, nemaju dovoljno životnog iskustva. Sve te funkcije u djetinjstvu obavljaju roditelji i druge važne osobe iz djetetove okoline.
Osjećati se bespomoćnim u određenim situacijama je potpuno normalno ali ne smijemo dopustiti da nas preuzme, te da nas zaustavi u ostvarivanju ciljeva. Kada god smo u takvoj situaciji, pomozite sebi sljedeći navedene savjete:
Identificirajte probleme, strahove, pitanja i prepreke koji vam pobuđuju osjećaj bespomoćnosti i pokušajte otkriti zašto čine da se osjećate tako. Radite na načinima koji vas ohrabruju, pomažu vam da postanete samostalniji, samopouzdaniji i sposobniji suočiti se s bilo čime se pojavi u budućnosti
Naučite pomoću Boga i vjere kako se nositi s osjećajima bespomoćnosti kada se pojave. Vježbajte načine da se nosite sa sukobima i rješavajte probleme kada nastanu. Koji god da je uspjeh, koliko god mali, obvezno se nagradite. Zapamtite da je svladavanje osjećaja bespomoćnosti proces i da je potrebno vrijeme.
Ne ciljajte na savršenost. Jer, nitko nije savršen osim Boga! Spoznajte uz pomoć molitve što vam je potrebno da unaprijedite osjećaje samopoštovanja i samopouzdanja.
Najgora stvar koja se osobi može dogoditi jest naučena bespomoćnost. To nije ono što čini da mi padamo, već je to put prema vlastitom potopu. To je kamen koji vuče prema dnu, a treba ga se jednostavno osloboditi. Zato je jako važno osvijestiti sebi riječi Poslanice Rimljanima: „…zbog milosti koju nam je pokazao Bog, prinesite svoje živote…“ Ne zadržavajte se u bespomoćnosti, nego prinosite sebe stalno!
DRUGA LAŽ „BEZVRIJEDAN SAM“
Osjećaj bezvrijednosti može nastati iz različitih razloga: prirodno raspoloženje, rana iz djetinjstva, nevolja, umor, sitnice koje se gomilaju, uspoređivanja s drugima, brige i nepredviđeni događaji koji uznemiruju naše planove…
Kad nas osjećaj bezvrijednosti preplavi, pogledajmo onoga koji nas nikada ne smatra takvim – Isusa! Zlo ti govori. Svijet ti govori. Tvoja narav i rane ti govore. Tuđe naravi i rane ti govore. Ali, i Bog ti govori. Bog vidi našu ljepotu i otkriva nam je. U životu možemo vidjeti vlastitu bijedu i to je čak i dobro za nas, jer je to znak da rastemo u poniznosti. Međutim, kad nam nedostaje ova sveta poniznost, shvaćanje granica naših mogućnosti ispunjava nas gorčinom i obeshrabrenjem. Onda smo u začahurenoj sobi iz koje ne vidimo izlaza.
Zašto mislimo da smo bezvrijedni? Ako nam netko stalno nameće tu emociju kao istinu, trebali bismo biti pametniji i razmotriti prošlost te druge osobe i razloge zašto nas takvim smatra. Ako smatramo da smo bezvrijedni uslijed teških životnih prilika, trebamo se naučiti gledati lijepe stvari u životu kojih zaista ima. Jedna od njih je što smo se jutros probudili. Nahraniti svoje srce dobrim stvarima značilo bi da način na koji mislimo zapravo oblikuje naš život.
Podsjetite se na stihove Psalma 139.: Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. (Ps 139, 13-15)
TREĆA LAŽ „NE ZAVRJEĐUJEM LJUBAV“
U vezi s ljubavlju moguće je uočiti nešto vrlo neobično. Ljudi traže, jure, pokušavaju zavrijediti, dohvatiti i zadržati nešto što im po prirodi pripada, poput zraka koji udišu! A kakvim se samo mentalnim i emocionalnim kušnjama izlažemo kako bismo do nje došli! Mnogi od nas drže kako sve ovisi o tome da nas ispravna osoba vidi u ispravnom svijetlu, tako da stekne ispravne osjećaje i zavoli nas. Često mi ne dajemo ispravnu sliku o sebi drugima pa se mislimo svidjeti nekome na sve moguće načine. Kad se jako brzo razočaramo, pomislimo: „Pa ja ne zavrjeđujem ljubav.“ Može li se ljubav zavrijediti?
Možda nas neće svo voljeti koji nas okružuju, ali voljet će nas oni koji nas prihvaćaju. Prihvatiti nekoga prva je stepenica u ljubavi. Mi ljubimo jer nas je Bog prije uzljubio. Bez Njegove ljubavi tko zna bismo li znali kako ispravno nekoga ljubiti?
Ima jedna rečenica: Ljubav je ključ koji otvara zaključana vrata. Ako je ljubav ključ svega, kako se događa da ne ljube svi jednako? Kršćanstvo paradoksalno nudi odgovor. Ljubav se može dati, a ne mora se primiti. Možda jednog dana nečije hladno srce postane nemoćno pred silinom ljubavi koju mu netko daje. Bit je u ljubavi. Sve daje, a ne pita ništa zauzvrat. Tvrdnja da netko ne zavrjeđuje ljubav je laž. Netko se može čuditi ljubavi voljene osobe i izražavati zahvalnost za nju, iako zna da možda ne bi trebao primiti tu ljubav uvijek. Međutim, ja se još više i radije divim Božjoj ljubavi koja nema kraja ni konca prema nama, a svakakvi smo.
Bog je ljubav, i jedino zbog te ljubavi isplati se „prikazati svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu“ (Rim 12,1).
s. Elizabeta Glasnović, mag.theol.
