Irinej Lionski
Citat iz naslova uzet je iz djela Adversus haereses – Protiv hereza svetog Ireneja Lionskog. Taj mi je crkveni otac iz druge polovice drugog stoljeća osobito prirastao srcu. Voljela bih mu posvetiti čitavu godinu koja je pred nama. U njegovim tekstovima, naime, postoji mnoštvo prekrasnih ideja koje nisu imale sreće probiti se do nas istom snagom kao ideje nekih drugih starih autora.
Danas, ipak, neću započeti s Irenejem nego s onima koji su ga, nehotice, nadahnuli na pisanje velikog djela Protiv hereza. Da bismo razumjeli teološke naglaske pojedinog autora, moramo, među ostalim, razumjeti i njegove izazove.
Dva glavna Irenejeva izazova bila su učenja gnostikâ i Marciona. U ovom ću se tekstu zadržati na gnosticima, dodajući par misli o tome nismo li mi ponekad poput njih.
Gnostici su bili uvjereni da se spasenje postiže spoznajom (gnosis, grč). No pritom su smatrali da postoje ljudi koji nikada neće moći doći do spoznaje. Drugim riječima, da postoje nespasivi ljudi. Po uzoru na sastavne dijelove čovjeka, ljudski su rod podijelili na tri kategorije: 1) pneumatici ili duhovni, 2) psihici ili duševni i 3) hilici ili tjelesni. Tvrdili su da će se spasiti samo oni prvi, tj. gnostici. Oni će se, spoznajući da njihova domovina nije ovaj, nego posve drugi svijet koji su nazivali božanskom pleromom, vratiti u nju. Psihici će završiti u nekom međuprostoru a hilici će izgorjeti u vječnoj vatri. U pozadini takvog shvaćanja leži ozbiljno preziranje tijela i materije. Budući da su sve tjelesno i materijalno smatrali zlim, naučavali su da ni Isus Krist nije imao pravo ljudsko tijelo, nego tek prividno (takav nauk nazivamo doketizmom).
Premda su govorili o Isusu Kristu, i premda su preuzeli pojedine kršćanske sadržaje, gnostici su otišli veoma daleko od kršćanske vjere. Kršćanskim su temama pridružili i mnoge druge sadržaje koje su pronašli u onodobnoj filozofiji, pjesništvu, mitologiji… Od svega pomalo, stvorili su gotovo fantazmagorijski sustav tumačenja svijeta. Pravi svijet, onaj u koji će se gnostici vratiti, jest božanska pleroma. Puninu plerome čini trideset bića, tzv. eona. Nekima od njih dali su imena koja su nam više nego poznata: Istina, Riječ, Život, Crkva, Branitelj (Paraklet), Vjera, Nada, Ljubav, Jedinorođeni, Mudrost (Sophia)… Nakon pada posljednjeg eona, Sophije, uveli su u priču i Krista i Duha Svetoga, potom i Isusa ili Spasitelja. Jednom riječju, razdijelili su Isusa Krista. Razdijelili su, kako smo vidjeli, i ljudski rod. Razdijelili su i ovaj svijet: na pleromu, zvjezdani i podzvijezdani svijet. Naučavali su da je vidljivi, materijalni svijet stvorio Demijurg, proizašao iz Sophijina pada. Poistovjećivali su ga s Bogom Starog zavjeta i tvrdili da on ne poznaje pleromu. Isus Spasitelj, plod čitave plerome, poslan je na zemlju da bi objavio gnozu. Objavio ju je psihičkom Kristu, onom odozdol, u trenutku njegova krštenja. Objavljuje ju i pneumaticima, izabranima, koji se po njoj uspinju prema božanskoj iskri, drugima nepoznatoj.
Netom opisani nauk nije bio jedinstven za sve gnostike. Različite su se skupine, pa čak i pojedinci, razlikovali u pojedinim nijansama. No bitne točke bile su im zajedničke: ezoterizam, elitizam, sinkretizam, prezir materije, nijekanje ljudske slobode, uvjerenje da se spasenje postiže spoznajom, podjela ljudskog roda, cijepanje Isusa Krista…
Imajući sve navedeno u vidu, netko bi me s punim pravom mogao upitati: Otkuda ti je došao poriv razmisliti o tome nismo li mi ponekad slični gnosticima? Nisu li gnostici drugog stoljeća nešto poput suvremenog New Agea s kojim nemamo baš ništa zajedničko?
Na pitanje me nadahnuo papa Franjo. On je ozbiljno upozoravao na opasnost današnjeg gnosticizma i to ne izvan, nego baš unutar Crkve. Nazvao ga je „lažnim oblikom svetosti“ (Gaudete et exsultate, 35) i jednom od „najpogubnijih ideologija“ (GeE 40). Na što je konkretno mislio? U čemu je vidio opasnost?
Prema papi Franji, opasnost gnosticizma krije se u uvjerenju da je vlastita „vizija stvarnosti savršena“, u apsolutiziranju vlastitih teorija i prisiljavanju drugih da misle isto kao mi (usp. GeE 39), u uvjerenju da smo savršeniji od drugih (usp. GeE 45), da svojim tumačenjima možemo „svu vjeru i evanđelje učiniti savršeno razumljivim“ (GeE 39). Trag gnosticizma Papa je vidio i kod onih koji u svojoj strogosti ostavljaju dojam „sklada ili reda koji sve obuhvaća“ (GeE 38), koji smatraju da je „duh odvojen od tijela“ (GeE 37), koji imaju „odgovor na sva pitanja“ (GeE 41). Sve koji padaju u takve napasti – a tko ponekad ne upada? – Papa je podsjetio: „Bog nas beskrajno nadilazi; on je pun iznenađenja. Mi ne određujemo kada i kako ćemo ga susresti, jer vrijeme, mjesto i način tog susreta ne ovise o nama. Onaj tko hoće da mu sve bude jasno i sigurno, misli da može ovladati i Božjom transcendencijom“ (GeE 41).
Papine me riječi veoma podsjećaju na ono što je nekad davno izgovorio Irenej, upozoravajući na opasnost gnostičkog uvjerenja da imaju savršenu spoznaju: „… i među stvarima koje su nam dostupne – mislim na one koje pripadaju ovom stvorenom svijetu, koje dotičemo, gledamo i koje su nam trajno prisutne – mnoge izmiču našoj spoznaji a mi u tim stvarima svoje pouzdanje polažemo u Boga, jer on, u svojoj uzvišenosti, nadilazi svako biće“ (Adversus haereses, II,28,2).
Razmišljam o Ireneju i gnosticima, o papi Franji i opasnosti današnjeg gnosticizma. Za sebe sam sigurna da ne vjerujem ni u što nalik onome u što su vjerovali nekadašnji gnostici. Vjerujem da je tako i sa svim današnjim kršćanima. Na prvu bih rekla i da sam čvrsto uvjerena da u meni nema nikakvih natruha gnosticizma o kojem je govorio papa Franjo. Doista, ima toliko stvari vezanih uz vjeru i evanđelje koje još uvijek ne razumijem, toliko pitanja na koja ne znam odgovore… Ne mislim da sve znam niti da su moje teorije savršene, ne smatram da sam bolja od drugih… Po naravi nisam sklona strogosti ni tome da sve mora biti uređeno. Ne mislim da su duh i tijelo odijeljeni jedno od drugoga.
Razmišljam dalje. Da mi je netko drugi, ovako kao ja sada, opisao sebe, što bih rekla? Nisam sigurna da se, u najbolju ruku, ne bih našalila, prokomentiravši: O, pa ti si gotovo savršen! Ako je tome tako, što onda, zapravo, mislim o sebi? Irenej bi mi sigurno rekao da dobrano izmičem svojoj spoznaji o sebi, sebi koju svaki dan dotičem, gledam, i trajno sam si prisutna. Kako je tek onda s mojom spoznajom o drugima.
Razmišljajući o gnosticizmu u sebi, razmišljam i o tome polažem li svoje pouzdanje u Boga, Boga koji nas beskrajno nadilazi. Dopuštam li da me Bog iznenadi? Dopuštam li Bogu da me iznenada susretne onda, ondje i kroz koga je to on odredio?
Možda bih se u nastavku ove korizme trebala pokušati odreći gnosticizma koji nije drugo nego egoizam i egocentrizam. Možda bih se trebala samo prepustiti Bogu i njegovim iznenađenjima! A vi?
izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
Photo by Siora Photography on Unsplash
