Salesiana je objavila vrlo zanimljivu i, za naše prostore, neobičnu i provokativnu knjigu, napisanu u obliku razgovora. Poznati katolički novinar Goran Andrijanić postavlja pitanja o aktualnom stanju naše Crkve i našega društva fra Anti Vučkoviću, dobro poznatom i rado slušanom propovjedniku, duhovniku, pjesniku i intelektualcu. Povod za to bila je trideseta obljetnica hrvatske neovisnosti, a takve su obljetnice dobra prigoda za slavlje i zahvalnost, ali i za kritičko preispitivanje prijeđenoga puta. Prikaz knjige s osvrtom podijeljen je u tri dijela.
Što se novoga u tom vremenu dogodilo u Crkvi, je li riječ o proljeću Crkve? Fra Ante to proljeće ne vidi u hijerarhijskoj Crkvi, među svećenicima i redovnicima. Nagovještaj proljeća vidi među zauzetim laicima koji pokazuju odvažnost i slobodu da svoju vjeru žive i svjedoče u svijetu, unatoč osporavanjima sekularističkog okruženja i autocenzuri u samoj Crkvi u kojoj ne postoji ozračje koje pogoduje slobodi govora. Opisujući odnos hijerarhije i laika, fra Ante ukazuje na pomanjkanje svijesti o jednakom dostojanstvu i važnosti svih vjernika. Umjesto piramidalnog koncepta župe u kojoj župnici o svemu odlučuju, trebalo bi više razvijati mrežu sudjelovanja svih krštenika, gdje bi se u zajedništvu otkrivali i razvijali talenti svih vjernika.
U knjizi se analiziraju aktualna pitanja o Međugorju, Taboru, duhovnim seminarima, o karizmatskim pokretima, vrednuje se Neokatekumenski put u kojemu ljudi pronalaze ono što nisu uspjeli otkriti i zaživjeti u svojim župama. Tu su mnogi zacijelili svoje duboke rane i pronašli duboku snagu vjere i zajedništva, snažno zaživjeli svoj bračni i obiteljski poziv te Crkvi dali nova duhovna zvanja. Nažalost, nije se dogodila prava integracija tih skupina u župe, za što su dijelom odgovorni i župnici koji im nisu pružili odgovarajuću pastoralnu i duhovnu pratnju. Na mjesto masovnih seminara koji su bili aktualni devedesetih godina, došla su masovna okupljanja na koncertima duhovne glazbe. Takvo iskustvo posebno je važno i ohrabrujuće mladima koji u prepunim dvoranama ili stadionima vide da nisu sami, vide da postoje i drugi „normalni“ mladi kojima je vjera važna. To im daje snagu da odvažno žive svoju vjeru u svijetu koji se neprijateljski postavlja prema svemu što ima veze s vjerom. Vrlo zanimljiva je analiza međugorskog fenomena. Fra Ante iz prve ruke svjedoči da je Međugorje „mjesto iscijeljenih života“ u kojemu su mnogi „pokrpali svoje pokidane živote“, mjesto na kojem postaje vidljivo da Bog nije „daleka ideja, već je živ i nazočan“.
U vrednovanju odnosa države i Crkve, fra Ante se osvrće na nekoliko važnih pitanja: na vatikanske ugovore, školski vjeronauk, na sudjelovanje katolika u politici te na zakon o pobačaju i potrebu odgoja savjesti u čemu Crkva ima nezamjenjivu ulogu. Posebno se osvrnuo na ugovor o financiranju Crkve, koji po njegovu mišljenju Crkvu čini ovisnom i koji sve više postaju teret jer Crkvu s jedne strane čini ovisnom o politici, a s druge udaljava od vjernika. Kao bolje rješenje vidi model u kojemu bi građani plaćali porez prema vlastitom izboru, za Crkvu ili za udruge i organizacije civilnoga društva, kako sami žele. Tako ljudi neskloni Crvi ne bi izdvajati porez za Crkvu, a vjernici neskloni dijelu nevladinih udruga ne bi za njih plaćali porez. Tako bi bila zajamčena dragovoljnost i sloboda, a to bi donijelo više transparentnosti u trošenju sredstava koje Crkva dobiva od država. Nažalost, za sada, osim iznimke jedne biskupije, ne postoje primjeri transparentnosti trošenja državnoga novca u Crkvi.
Kad je riječ o politici, sasvim je očito da se u proteklih trideset godina na političkoj sceni u Hrvatskoj nije artikulirao vjerodostojan katolički glas, iako ima popriličan broj političara koji se predstavljaju katolicima. Kako to promijeniti? Fra Ante upućuje na jednostavno i dugoročno rješenje, a to je da se ulaže u mlade i sposobne ljude koji se zanimaju za društveni i politički život. Kaže da Crkva puno ulaže u građevine, te da bi puno više trebala ulagati u ljude jer su oni važniji. Ne treba to biti unutar Crkve niti se Crkva time treba izravno baviti. Potrebno je stvoriti okvir za takav rad. Crkva bi trebala pomoći da se odgoje ljudi koji će se u politici zalagati za opće dobro. Oni mogu pripadati različitim strankama čiji programi nisu u sukobu s kršćanskom vjerom. To bi trebali biti ljudi koji ne razdvajaju svoja osobna uvjerenja od svoga političkoga djelovanja, koji neće reći: „Da, ja sam vjernik, ali zastupam pravo na pobačaj.“
Drugo važno pitanje u odnosu države i Crkve jest vjeronauk u školi. Fra Ante daje vrlo zanimljivu usporedbu između sadašnjega stanja i vremena kada se vjeronauk održavao samo u župama. Toga se vremena sjeća s nostalgijom, „zato što su djeca dolazila dragovoljno“. Djeca su se susretala prije i poslije vjeronauka, vjeroučitelji su se s djecom igrali i stvarali osobne odnose „u kojima smo bili neovisni o planu i programu, ocjenjivanju i uspjehu“, pri čemu je bila važna radost i zajedništvo. Osvrćući se na školski vjeronauk, ističe da mu se ne sviđa to da su vjeroučitelji „primorani voditi sate vjeronauka kao i sve druge sate“, te da satovi vjeronauka nisu samo mjesto prenošenja znanja.
Možda se u svemu ne bismo mogli složiti, no svakako treba uvažiti kritiku i bojazan da vjeronauk postane „kao i svi drugi sati“, da izgubi svoju konfesionalnu i evangelizacijsku dimenziju. Ta opasnost vidi se po tome što Kurikularna reforma, uz hvalevrijedne namjere i ciljeve, ukalupljuje vjeronauk u ono što nikako ne bi smio biti. Dovoljno je samo baciti pogled na ishode po godištima kako bi se uočilo da je gotovo sav naglasak stavljen na znanje, na definiranje i mjerenje spoznajnih ishoda. U tome se vjeroučitelji, ako nemaju dovoljno iskustva i jasnoće, pa i hrabrosti, lako mogu izgubiti. Čini se da je u izradi Kurikuluma vjeronauka Crkva previše prostora prepustila Ministarstvu znanosti i obrazovanja, riskirajući tako da konfesionalni vjeronauk s vremenom sve više nalikuje religijskoj kulturi. A što reći, ne dovodeći u pitanje nužnost ocjenjivanja vjeronauka, o sve izraženijim birokratskim zahtjevima o praćenju i vrednovanju učeničkih postignuća? Pod takvim pritiskom ponekad se troši više vremena i energije na udovoljavanje formi, nego li na izravnu komunikaciju s učenicima, na njihovo suočavanje s temeljnim životnim pitanjima, na odgoj njihove savjesti, na traganje za nadnaravnim.
Posebno zanimljiv dio razgovora odnosi se na „crkveni jezik“, jezik kojim se vjera posreduje. Tome se fra Ante više puta vraća, pokazujući koliko je pogubno kada se blago evanđelja prenosi jezikom koji je sterilan, nejasan i nezanimljiv današnjem čovjeku. Taj jezik je pun fraza, prepobožan, ne dolazi iz stvarnoga iskustva. Takav je jezik „nepodnošljiv“, „udaljen od stvarnoga života“, „daleko od živoga Isusa i vatre evanđelja“, a ljude koji ga slušaju zatvara za Božju riječ. Sve je više ljudi koji ne razume taj jezik. Treba pronaći novi jezik koji je „neotrcan, neizlizan i svjež“, koji dira čovjeka u njegovoj dubini. Jezik kršćanstva mora biti „ogoljen, oslobođen od fraza“. Potrebno se, prema Isusovu primjeru, spustiti u čovjekovu svakodnevicu i govoriti mu njegovim jezikom o onome što nikada nije ni čuo ni vidio, kako bi se upravo iz konkretne životne situacije otvorio pogled prema nebu. Isus se u razgovoru prilagođava svojim sugovornicima, na jedan način razgovara s običnim ljudima, a na drugi s učenima. Fra Ante nudi primjere dobra i zanimljiva govora. Prvi je papa Franjo koji se ljudima obraća razumljivim, bliskim i toplim jezikom. Drugi je primjer iz naše okoline, a to je pater Ike Mandurić koji preko Facebooka komunicira na izravan i razumljiv način, polazeći od vlastitoga iskustva.
Vrlo su zanimljiva i uvjerljiva fra Antina razmišljanja o tome kako vjernici trebaju pronaći zajedničke točke s onima koji ne vjeruju ili vjeruju drugačije. Nije potrebno u razgovoru s drugima u javnom prostoru nužno izravno i eksplicitno unositi svoju vjeru, niti se pozivati na autoritet vjere i Crkve, nego na autoritet razuma. Razum, koji nam je svima zajednički, ako je prosvjetljen vjerom, vodi prema istini, iako se pritom ne služi religijskim jezikom. Primjerice, kad se u javnom prostoru govori o zaštiti života od začeća, bit ćemo jasniji i učinkovitiji ako se ne pozivamo na autoritet Crkve, nego na znanstvene činjenice, na ono što je svima razvidno i prihvatljivo. To nipošto nije sakrivanje vjerničkoga identiteta, nego potreba da istinu u javnosti posredujemo na jasan i prihvatljiv način, koji je razumljiv onima koji su „blizu“ i onima koji su „daleko“.
Posebno je zanimljivo poglavlje u kojem se vodi razgovor o konzumerizmu. To je „žrvanj koji melje ljudske duše“, a čini se da Crkva nije dovoljno svjesna te opasnosti. Opasniji je od bilo koje druge ideologije, opasniji je i od komunizma koji je bio smrtni neprijatelj Crkva. Ne napada izravno, ne postavlja nikakve zabrane ni zahtjeve, nego jednostavno zavodi. Trgovački centri su novi hramovi koji preuzimaju kontrolu nad slobodnim vremenom, iako nas nitko ne prisiljava da svoje slobodno vrijeme provodimo u njima. Vrlo je zanimljiva usporedba između pravog i lažnog hrama (trgovačkih centara). U pravom hramu Bog čovjeka oslobađa dugova i krivnji, a drugi mu gomila dugove. Advent je primjer na kojem vidimo kako su trgovački centri Crkvi oteli to povlašteno vrijeme i pretvorili ga u vrijeme kupovanja. Trgovački centri se ne bore izravno protiv Crkve, ali su joj najveći suparnici jer odvlače ljude od njihovih temeljnih ljudskih potreba, okupiraju im pozornost i pretvaraju nevažno u važno. Sve više je ljudi koji više ne vide razliku između nevažnoga i važnoga u njihovu životu. To je primjer pobjede materijalizma. Crkva bi trebala pomoći ljudima da ne upadnu u taj žrvanj, a onima koji su upali i koji su zbog toga doživjeli frustracije, trebala bi pomoći da iz toga izađu. Korizma je povlašteno vrijeme u kojem ljudi mogu naučiti kontrolirati svoje potrošačke navike i u sebi probuditi najdublje čežnje svoje duše.
Jedno poglavlje knjige posvećeno je pluralnosti u Crkvi, a započinje pitanjima o Sinodalnom putu u Njemačkoj. Zaključci Sinodalnog puta mogu biti takvi da ih Vatikan prihvati ili odbaci. Fra Ante smatra da ne bi bilo dobro ako ih odbaci, a to argumentira time da bi Crkva izgubila još više na utjecaju. Takva argumentacija bila bi možda dobra za neku političku stranku, ali ne i za Crkvu. Što je pritom s istinom koju je Crkva dužna naviještati, u zgodno i nezgodno vrijeme? Dalje fra Ante navodi činjenično stanje u Njemačkoj: da među teolozima postoji suglasje da je liberalizacija jedini mogući put. Šteta je što na to ne daje kritički osvrt. Nastavljajući govor o pluralnosti, fra Ante tvrdi: „Već sada živimo u Crkvi koja nije jedno, koja je pluralna u više dimenzija, ali to sebi nismo priznali ni do konca osvijestili“. Kao prvi primjer pluralizacije navodi se odreknuće pape Benedikta XVI.. Čitatelju se taj primjer ne doima jasnim i uvjerljivim. Posebno je neuvjerljivo povezivanje papine kritike diktature relativizma s papinim odreknućem. Odlaskom iz papinske službe Benedikt XVI. je prema fra Antinu mišljenju „do neke mjere relativizirao ulogu pape“. Nasuprot tome, valja podsjetiti kako je neposredno prije izbora za papu Joseph Ratzinger objasnio da diktatura relativizma „ništa ne priznaje kao konačno“, te da „kao zadnje mjerilo priznaje samo vlastito ja i njegove želje“. Kada ga je 2010. godine poznati novinara upitao može li zamisliti situaciju u kojoj bi papinu ostavku smatrao primjerenom, Benedikt XVI. odgovara: „Da. Kada papa dođe do jasne spoznaje da psihički, fizički i duhovno više ne može izvršavati nalog svoje službe, tada ima pravo, a možda i obvezu, odstupiti.“ Očito je da nije odstupio zbog toga što je i sam bio podložan diktaturi relativizma, „svome ja i svojim individualnim željama“, nego zbog odgovornosti prema zahtjevima papinske službe. Slažemo se da je time relativizirao praksu da papa obnaša svoju službu do kraja života. No ni po čemu drugome nije relativizirao papinsku službu, a to je bilo toliko očito u ponašanju pape Benedikta XVI. koji je nakon svoga odreknuća ostao potpuno po strani, uvijek poštujući odluke pape Franje, i onda kad se s njima nije slagao (primjerice prilikom restrikcije latinskog obreda, što je priopćio samo svome tajniku, a ovaj je to otkrio tek nakon njegove smrti).
Daljnji govor o pluralizaciji povezuje se s pobudnicom Amoris laetitia. Ni to se ne doima dobrim primjerom za zdravu pluralizaciju. Nije jasno kako bi pričešćivanje partnera u nezakonitoj vezi bilo prihvatljivo u Njemačkoj, a ne i u Hrvatskoj? Fra Ante pritom ističe zlatno pastoralno pravilo: „ne osuđivati nikoga s visoka, isticanjem onoga što nije dobro, nego na njegovoj razini pronaći ono što je dobro, to osvijetliti, ohrabriti ga i pomoći da se pomakne naprijed u još bolje.“ To je doista potrebno, to je Kristov stil. Međutim, što bi to značilo kod pripuštanja pričesti partnera u nezakonitoj vezi? U daljnjem objašnjenju veliki naglasak stavlja se na shvaćanje i želje određenoga para. Stječe se dojam, premda to nije tako rečeno, da treba podijeliti pričest jer to taj par ili ta osoba želi. Kao da je odluka najvećim dijelom na njima. A što je s važećim naučavanjem Crkve: „Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike.“ (KKC, 1650)? Nadalje, zar je cjelokupna pastoralna pratnja ograničena na (ne)primanje euharistije? Što je s cjelovitom pratnjom koja uključuje i druge aspekte, a što je Ivan Pavao II. vrlo jasno naznačio govoreći o kršćanima koji ne žive u regularnom sakramentalnom zajedništvu: „Treba ih poticati na slušanje riječi Božje, na sudjelovanje u misnoj žrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one što ih zajednica poduzima u prilog pravednosti, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh i djela pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Božju.“ (Familiaris consortio, 84)? Zar Crkva takvom pratnjom nije na „raskrižju između Boga i čovjeka“, zar time ne „otvara čovjeku put do Boga, a Božjoj riječi put do ljudskog srca“? Crkva na taj način pokazuje da ne osuđuje, nego da prati, da joj je stalo do konkretnih ljudi, da im želi pomoći da u svojim okolnostima susretnu Boga i njegovo milosrđe. Koliko je zbunjujuća mogućnost koju daje Amoris laetiitia najbolje pokazuju primjeri gdje ljudi više nemaju zdravih kriterija o pristupu sakramentima. Tako je Biskupska konferencija Malte svojim vjernicima u drugom braku rekla da se mogu pričešćivati ako „osjećaju da su u miru s Bogom“. Još više se uočava proturječnost ovoga permisivnog stava nakon što fra Ante izvrsno objašnjava postmodernističku logiku prema kojoj religija u sebi mora biti uvijek uključiva, a po tome bi, svakoga tko hoće trebalo pustiti na pričest: „To je vrlo raširen stav i pokazuje koliko zapravo malo poznajemo kršćanstvo i njegov unutarnji život.“ Za to navodi vrlo zanimljiv primjer: kada Nijemac dođe u hinduistički hram gdje mu na čelo stave žutu točku, on se osjeća uključen u vjersko događanje. Kada se vrati kući zaključuje da isto tako svatko treba biti pričešćen jer je katoličanstvo u suprotnome isključivo. Na novinarevo pitanje dovodi li takva pratnja (pričešćivanje osoba koje žive u neregularnim situacijama) koju fra Ante zastupa, do gubljenja kriterija, fra Ante ne daje jasan odgovor. To nas još više utvrđuje u uvjerenju da u dijelu knjige gdje se govori o pluralnosti nedostaje više jasnoće, nedostaje objašnjenje gdje su granice zdrave pluralnosti i gdje započinje pucanje jedinstva i napuštanje katoličke vjere.
Zbog ograničenosti prostora ovdje nismo analizirali poglavlja u kojima se vodi razgovor o nacionalnom pitanju, o pomirenju nakon Domovinskog rata, o formaciji svećenika, suvremenoj teologiji, napetostima u Crkvi, vladavini korone i drugim izazovima. I ta su poglavlja vrlo zanimljiva, čitaju se, kao i cijela knjiga, u jednom dahu.
Na kraju, fra Ante ne nudi gotova rješenja, kritika mu je dobronamjerna, izgrađujuća, vrlo pažljiva, s pravim osjećajem za mjeru, za nijanse. To je čini vrlo uvjerljivom. Možda se čitatelj neće složiti sa svim razmišljanjima i odgovorima koje fra Ante nudi, no zacijelo će cijeniti njegovu analitičnost, dubinu i širinu u promatranju suvremenih crkvenih i društveni pitanja, njegovu erudiciju i izvrsnu sposobnost zapažanja. Posebno treba cijeniti njegovu hrabrost, otvorenost i slobodu u iznošenju vlastitih stavova, bez namjere da ih drugima nametne. Takav pristup donosi pravu svježinu crkvenom javnom mnijenju koje se nerijetko doima sterilnim, ukalupljenim i nedovoljno slobodnim.
