Često ne znamo opisati kako ostvariti svoje ciljeve. Neki ljudi imaju ciljeve i zaista im teže, ali su im ti ciljevi dosta rastezljivi, tj. takvi ljudi rade satima, a ne pitaju se jesu li ti ciljevi ostvarivi. Neki pak, dok ostvaruju svoje ciljeve, koriste kondicionale, pa tako najčešće kažu: „Da ti nisi sad došao, ja bih završio svoje obaveze na vrijeme… Da me Marko nije omeo i stao mi na put, ja bih to sigurno učinio…“ Kakav cilj kojim težimo treba biti? Svakako realan. Zato je potrebno postaviti sami sebi nekoliko važnih pitanja: Što želim? Kada i do kada to trebam učiniti? Jesam li ja prava osoba za to? Što već sada mogu učiniti? Pomaže li mi moja okolina u tome? U ovoj lepezi pitanja navodim te na to da konkretiziraš svoj cilj ili ciljeve. Važno je da ti cilj bude mjerljiv, a malim koracima vodi brigu o vremenu, ali i o sebi, da ne izgoriš na putu do cilja.
Vrijeme je dar od Boga. Mi smo ubačeni u ovo vrijeme koje teče polako, ali nezaustavljivo. Ne možemo ga fizički dohvatiti, ali osjećamo bol pri gubitku toga vremena i anksioznost pred izazovima vremena. Neki osjećaju i dosadu zbog vremena jer misle da ga imaju previše, a cilj koji trebaju postići im je jednostavan pa navodno imaju vremena, pa im se ne da to učiniti odmah i sada. Pomalo se i bojimo toga vremena pa zato i često čujemo rečenicu: Nemam vremena.
Tko su kradljivci našega vremena? Najčešće mi sami i naša okolina koja nas uvjetuje raznim ponudama i usmjerava naše vrijeme često onamo gdje nismo htjeli. Dakle, i nejasni prioriteti su kradljivci vremena. Ima ljudi koji žele sve i svašta, a ne znaju što će prije pa se izgube na putu konkretnog cilja u moru nebitnih prioriteta. Nekvalitetna komunikacija i neorganiziranost su također smetnje na putu do cilja. Ovdje možemo postaviti pitanje tko je u timu najuspješniji u organizaciji vremena? Nije onaj tko je međusobno složan, već onaj tko pred drugima prizna gdje je pogriješio. Zbog takvih osoba organizacija ide naprijed gradeći mostove, a ne zidove do izvršenja cilja.
U svakodnevnom izvršavanju ciljeva imamo dvije vrste problema. Trebamo razlučiti što je hitno, a što bitno. Američki predsjednik Dwight Eisenhower je tijekom svoje karijere ostvario brojna značajna postignuća – bio je general američke vojske, vrhovni zapovjednik tijekom 2. svjetskog rata i priveo kraju Korejski rat. Kroz svoj je rad svakodnevno morao donositi velik broj odluka i stalno prioritizirati svoje zadatke kako bi se mogao fokusirati na njih. Na pitanje kako postiže ciljeve, izjavio je: „Imam dvije vrste problema – hitne i bitne. Hitni nisu bitni, a bitni nikad nisu hitni.“ Eisenhower je napravio tablicu i podijelio je na četiri dijela. Njome ću se i ja poslužiti kako bismo uvidjeli zašto hitno ponekad nije bitno, a bitno nikad nije hitno.
Hitni zadaci su uglavnom oni uz koje se veže neki vremenski rok, dok su bitni zadaci oni orijentirani na postizanje dugoročnih ciljeva; ne donose instant-rezultate, ali su dugoročno isplativi. Ako zamislimo hitnost i bitnost zadataka kao osi koordinatnog sustava, dobivamo četiri kvadranta:
1. Stvari koje su hitne i bitne.
2. Stvari koje su bitne, ali nisu hitne.
3. Stvari koje su hitne, ali nisu bitne.
4. Stvari koje nisu ni hitne ni bitne.
HITNO / BITNO
Ovdje je riječ o prioritetnim zadacima koje treba napraviti odmah. Na njih trošimo najmanje vremena. Takav zadatak je na primjer predaja seminara do određenog termina. Ukoliko ga ne predate, nećete položiti kolegij. Međutim, dug boravak u ovom stanju dovodi do stresa, sindroma izgaranja i osjećaja besmislenosti.
BITNO / NIJE HITNO
Ovi zadaci su u skladu s dugoročnim, životnim ciljevima i doprinose našem rastu te jeizrazito važno pronaći za njih mjesto u rasporedu prije nego zbilja postanu hitne i prijeđu u drugi kvadrant. Ovdje je potrebno planiranje koje dovodi osobu i do duhovne discipline te izbjegava „svaštarenje“.
NIJE BITNO / HITNO
Ovaj kvadrant je pravi primjer efekta puke hitnosti – ovi zadaci često se doimaju neizbježnima i vrlo vremenski osjetljivima, ali nisu takvi. Često nam ih nameću drugi ljudi. Primjer je provjeravanje mobitela svaki put kad zavibrira. Bavljenje zadacima u ovom kvadrantu nam daje osjećaj da smo jako zaposleni, ali zapravo ne odradimo puno toga korisnog. Zadatke u ovom kvadrantu bi bilo idealno delegirati nekom drugom, a ako to nije moguće, grupirati ih u točno određeno vrijeme u danu.
NIJE HITNO / NIJE BITNO
Ovdje je riječ o stvarima koje su za nas gubitak vremena. A vjerujem da nitko od nas baš ne želi gubiti vrijeme na nebitne stvari u životu. One ne doprinose našim životnim ciljevima, ali mogu progutati veliku količinu vremena.
Takve aktivnosti su npr. besciljno scrollanje po društvenim mrežama, gledanje hrpe serija zaredom, organiziranje ikona po desktopu i slično. Bavljenje ovim aktivnostima nas ne dovodi do ispunjenosti niti motiviranosti, a potroše dobar dio naše energije. Jedini savjet za ove aktivnosti je – eliminirajte ih!
Na kraju, poslužit ću se poznatom izrekom: „Vrijeme je kao kradljivac.“ Često nam krade ono što ne možemo uhvatiti. A Psalam 90 kaže: “Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.” U skladu s tim razmišljanjem, možemo se preispitati kako život živimo i čiji život živimo? Koji su naši prioriteti? Koji je moj identitet kojim idem kroz život? Biti mudar znači prihvatiti svoju smrtnost i postati svjestan da nemamo svo vrijeme ovoga svijeta. Osobito kada je obraćenje u pitanju. Jedino vječno je naša budućnost, a nju određujemo sada. Ne od sutra ili nekog određenog trenutka, već ovdje i sada. To je jedina dimenzija u kojoj jesmo. Biti mudar znači i biti budan. To je i hitno i bitno za naš život.
Elizabeta Glasnović, mag. theol.
