Dobro došli na portal Mreže Riječi
HomeView All Posts (Page 351)

View All Posts

U travanjskoj noći natapaš toplim Biserjem rose zelena žita. Napoj me tako ljubavi b'jelom,  Preb'jelom ljubavi svojom: Da ludujem omamljen Tobom,  Ti moja da budeš jedina miso, Koje se otrest ne mogu; Da ne vidim zv'jezda ni sunčeve lađe Morima plovit nebeskim, Tebe da jedinog vidim, Tebe da jedinog čujem. Rad Tebe da bacaju kamenje na

Isuse, trpiš za cijeli svijet od ruku hudih na križ razapet. Proboden, mučen, krvav, izranjen ljubit nas nikad ne prestaješ. I mirno nosiš preteški križ za spasenje naše, otkup grijeha svih. Ljubim, te ljubim dušom svom, klanjam se srcu ranjenom. O, križu sveti, nado sva u tebi je spasenje života. Oprosti, dragi Isuse, za grijehe naše,

Vremena se mijenjaju, potreba za ljubavlju uvijek ostaje. Ona dobiva tijelo u osjećaju samoće i napuštenosti, besmisla i nestalnosti, u vapaju čovjeka koji čezne biti viđen - biti voljen.  Sredinom XIX. stoljeća na sjeveru Italije, u Bresciji, taj vapaj čula je jedna žena, plemkinja jakog i

Mirko je jedan od onih učitelja koji gotovo nikada nemaju poteškoća u radu sa svojim učenicima, i zbog jednostavna razloga: uvijek im se obraća s povjerenjem. Ne opravdaju li učenici njegovo povjerenje, to ga nimalo ne će omesti da im se ponovo obrati s povjerenjem.